"Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe naše i da nas očisti od svake nepravde." (1. Ivanova 1:9)

Priznanje naših grijeha je neophodna i pobožna praksa koja nam pomaže da svoj život preusmjerimo na Boga i živimo u zajedništvu s drugim vjernicima.

U 1. Ivanova 1:9, apostol Jovan poučava ranu crkvu važnosti ispovijedi. Svoje pismo upućuje ljudima koji tvrde da imaju zajedništvo s Bogom, a ipak žive u grijehu: “Ako tvrdimo da imamo zajedništvo s njim, a ipak hodamo u tami, lažemo i ne živimo po istini” (1. Ivanova 1. :6). Kroz svoje pisanje apostol Ivan poziva crkvu da hodi u svjetlosti, kao što je Bog u svjetlu, usklađujući vjeru i praksu kroz ispovijed i pokajanje.

Jovan piše pismo 1. Ivanove kako bi pomogao novim vjernicima da iskuse duhovno zajedništvo koje dolazi kada su nečija vera i postupci u skladu sa Božjom voljom. Slično pismu apostola Pavla Korinćanima, Ivan uči nove vjernike kako da se pokaju kada se grijeh uvuče u crkvu, ukazujući ljudima natrag na vjeru u Isusa, Sina Božjeg, koji nas čisti od svakog grijeha. “Ali ako hodimo u svjetlosti, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima, i krv Isusa, Sina njegovog, čisti nas od svakog grijeha” (1. Ivanova 1:7).

Jovan zasniva svoje učenje o ispovijedanju, u liku Boga kogakada Mu dođemo na ispovijedi. Nema potrebe da očajavamo zbog naše zloće ili da se pitamo hoćemo li biti slomljeni pod kaznom zbog naših popustljivosti. Bog je “vjeran i pravedan da nam oprosti naše grijehe.”

Pravedna kazna za naše grijehe je već ispunjena u Isusu. Njegova krv će nas iskupiti. Ne možemo ništa učiniti da ispunimo Božju pravdu za naš grijeh, ali Isus može i ima, jednom zauvijek na križu. Isus je dočekao dužnu kaznu za našu nepravednost, stoga hajde da odletimo na ispovijed znajući da je naš zahtjev za odrješenjem već ispunjen u Isusu.

Bog je vjeran i pravedan da oprašta. Neće mu trebati pokora. Naša pokora je ispunjena u Hristu. Neće mu trebati drugi život za grijeh, Isus je naše jagnje, naša žrtva, naše pomirenje. Božja pravda je ispunjena i oprošteno nam je, zato priznajmo svoje grijehe Bogu, primivši njegov mir i oproštenje. Neka vaše srce bude neopterećeno, jer Bog je vjeran da oprašta.

Kada priznajemo svoje grijehe Bogu, On nas čisti od svake nepravde kroz krv jagnjetovu. Bog nas podseća da imamo pripisanu Hristovu pravednost. Ispovijed je vrijeme da se prisjetimo da stojimo pred Bogom u milosti Isusa Krista. Iako smo u našoj slabosti zaboravili Njega, On nas nije ni zaboravio ni napustio. Možemo vjerovati da će održati Njegovo obećanje da će nas očistiti od sveganepravednost.

Opisujući Boga kao svjetlost, Ivan ističe Božje savršenstvo, Božju istinu i Božju moć da istjera duhovnu tamu. Svjetlost i tama ne mogu zauzimati isti prostor. Kada se pojavi svjetlost, tama nestaje.

Isus je svjetlo Božije koje je ušlo u duhovnu tamu svijeta da otkrije čovjekov grijeh, „Svjetlo je došlo na svijet, i ljudi su više voljeli tamu nego Light; jer su njihova djela bila zla” (Jovan 3:19). Zbog svog grijeha, ljudi su odbacili Isusa kao svog spasitelja. Oni su više voljeli tamu svog grijeha nego svjetlo Božjeg spasenja. Voljeti Isusa znači mrziti grijeh.

Bog je istinit. Njegov put je pouzdan. Njegova obećanja su sigurna. Njegovoj riječi se može vjerovati. Isus je došao da otkrije Božju istinu kako bi raspršio obmanu grijeha. “I znamo da je Sin Božji došao i dao nam razum, da poznamo Onoga koji je istinit” (1. Jovanova 5:20).

Svjetlost Božja obasjava tamu ljudsko srce, otkrivajući njegov grijeh i pokvarenost. „Srce je varljivo iznad svega i očajnički bolesno; ko to može razumjeti?” (Jeremija 17:9).

Kao svjetlo svijeta, Isus rasvjetljava naše razumijevanje ispravnog i lošeg,otkrivajući Božji standard za ljudsko ponašanje. Isus se moli da njegovi sljedbenici budu posvećeni, ili odvojeni od svijeta radi služenja Bogu, primanjem istine Božje riječi: „Posvetite ih u istini; Tvoja riječ je istina” (Jovan 17:17).

Život koji je ispravno usmjeren prema Bogu, odražavat će istinu Božje riječi ispunjavanjem Božjeg plana da voli Boga i druge. “Ako zapovijedi moje držite, ostat ćete u mojoj ljubavi, kao što sam i ja održao zapovijesti Oca svoga i ostajem u njegovoj ljubavi” (Jovan 15:10). “Ovo je moja zapovijest, da ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas” (Jovan 15:12).

Ostajemo u ljubavi Božjoj kada napuštamo puteve svijeta da slijedimo Božje zapovijesti, kada pokajte se od samousmjerenog života koji teži grešnim užicima do života usmjerenog od Boga koji uživa u poštovanju Njega.

Biblija nas uči da je nemoguće napraviti takvu promjenu sami. Naše srce je tako očajnički opako da nam je potrebna transplantacija srca (Jezekilj 36:26). Toliko smo potpuno prožeti grijehom, da smo duhovno mrtvi iznutra (Efežanima 2:1).

Potrebno nam je novo srce koje je gipko i savitljivo prema Božjem smjeru. Potreban nam je novi život koji je vođen i vođen Duhom Božjim. I potreban nam je posrednik da bismo obnovili naš odnos s Bogom.

Srećom, Bog nam daje ono što nismo u mogućnosti da obezbijedimo za sebe (Jovan 6:44; Efežanima 3:2). Isuseje naš posrednik. Isus govori apostolu Tomi da je on put do Oca: „Ja sam Put, Istina i Život. Niko ne dolazi Ocu osim kroz mene” (Jovan 14,6).

Kada položimo svoju vjeru u Isusa, primamo vječni život, “Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni” (Jovan 3:16).

Bog nam daje novi život kroz Duha Svetoga: “Zaista, zaista vam kažem, osim ako netko je rođen od vode i Duha, ne može ući u Carstvo Božije. Što je rođeno od tijela tijelo je, a što je rođeno od Duha, duh je” (Jovan 3:5-6). Duh Sveti služi nam kao vodič, usmjeravajući nas u Božju istinu, pomažući nam da živimo u skladu s Božjom voljom dok učimo da se podvrgnemo Njegovom vodstvu: “Kada dođe Duh istine, on će vas uvesti u svu istinu” (Ivan 16). :13).

Jovan piše svoje evanđelje kako bi ohrabrio ljude da vjeruju u Isusa i da dobiju vječni život, „Ali ovo je napisano da vjerujete da je Isus Krist, Sine Božji, i da vjerujući imaš život u njegovo ime” (Jovan 20,31).

U svojim pismima, Ivan poziva crkvu na pokajanje, da se okrene od grijeha i tame, da napusti želje svijeta, da napustimo grešne želje tijela i da živimo u skladu s Božjom voljom. Jovan iznova podseća crkvunapustiti svijet i živjeti u skladu s Božjom voljom.

„Ne volite svijet ili stvari u svijetu. Ako ko voli svijet, ljubavi Očeve nema u njemu. Jer sve što je u svijetu – želje tijela i želje očiju i oholost u posjedu – nije od Oca, nego je od svijeta. I svijet prolazi zajedno sa svojim željama, ali ko vrši volju Božju, ostaje dovijeka” (1. Jovanova 2,15-17).

Jovan se ponovo okreće jeziku svjetla i tame da zove crkve da se okrene od mržnje koju širi svijet, ka ljubavi Božjoj koja promiče međusobnu ljubav. “Ko kaže da je na svjetlu, a mrzi brata svoga, još je u tami. Ko ljubi brata svoga, ostaje u svjetlosti, i u njemu nema sablazni. Ali ko mrzi brata svoga u tami je i hodi u tami, i ne zna kuda ide, jer mu tama zaslijepi oči” (1. Jovanova 2:9-11).

Kroz istoriju , crkva je napustila svoju ljubav prema Bogu i pristala na iskušenja svijeta. Ispovijed je sredstvo za borbu protiv ove grešne sklonosti u nama samima. Oni koji žive po Božjim merilima žive u svetlosti kao što je Bog u svetlosti. Oni koji žive po svjetskim standardima dijele u tami svijeta. Ivan poziva crkvu da ostane vjerna svom pozivu, da slavi Bogasvojim životima i da napuste etos svijeta.

Kada primijetimo da naši životi ne odražavaju ljubav Božju, trebamo se okrenuti ispovijedi i pokajanju. Tražeći da se Duh Božji bori u naše ime, da nam pomogne da se odupremo iskušenju grijeha i da nam oprosti kada se prepustimo željama našeg tijela.

Kada Božji narod živi u skladu sa svjetskim standardima - traženje ličnog zadovoljstva kroz seksualnu želju ili život u stanju stalnog nezadovoljstva jer smo nezadovoljni svojim poslom, porodicom, crkvom ili materijalnim dobrima, ili kada pokušavamo da pronađemo ličnu sigurnost kroz gomilanje bogatstva umesto samo u Hristu - mi živimo po svetskim standardima. Živimo u tami i trebamo Bog da obasja svoje svjetlo na stanje našeg srca otkrivajući dubinu našeg grijeha, kako bismo se sjetili daha Božje otkupiteljske milosti i napustili, još jednom zamke svijeta.

Priznanje grijeha nije jedinstven čin u kršćanskom životu. Istina je da do spasonosne vjere dolazimo slušajući Božju riječ (Rimljanima 10,17), čime dobijamo duhovno prosvjetljenje Božjeg standarda za naše živote i uvjerenje da ga nismo ispunili (Rimljanima 3,23). Kroz uvjerenje o našem grijehu, Duh Sveti nas vodi da se pokajemo i primimo milost koju nam Bog stavlja na raspolaganje krozpomirenje Isusa Hrista (Efežanima 2:4-9). Ovo je Božja spasonosna milost, kojom priznajemo svoje grijehe Bogu i Isus nam pripisuje svoju pravednost (Rimljanima 4,22).

Također je istina da redovnim ispovijedanjem svog grijeha Bogu rastemo u posvećenju grace. Rastemo u našem razumijevanju dubine grijeha i daha Isusovog pomirenja. Rastemo u našem cijenjenju Božje slave i njegovih standarda. Rastemo u zavisnosti od Božje milosti i života Njegovog Duha u nama. Redovnim ispovijedanjem svojih grijeha Bogu, sjećamo se da krv koju je Krist prolio za nas pokriva mnoštvo grijeha – prošlih, sadašnjih i budućih.

Redovna ispovijed nije odricanje od Isusovog djela na križu, to je demonstracija naše vjere u Božju posvećujuću milost.

Redovnim ispovijedanjem svojih grijeha Bogu, sjećamo se milosti koju smo primili kroz Isusovo pomirenje. Mi čuvamo u našim srcima istinu Božjeg obećanja o Isusu, našem Mesiji, „Zaista je on ponio naše žalosti i ponio naše tuge; ipak smo ga smatrali pogođenim, poraženim od Boga i napaćenim. Ali on je bio proboden zbog naših prijestupa; bio je slomljen zbog naših bezakonja; na njemu je bila kazna koja nam je donijela mir i njegovim ranama smo izliječeni. I mi smo kao ovce zalutali; okrenuli smo -svaki - na svoj put; i Gospod je položio na njega bezakonje svih nas” (Isaija53:4-6).

Moramo steći naviku ispovijedanja i pokajanja, ne kao preduvjet za pravednost, već kao sredstvo za osujećivanje duhovne tame, preusmjeravanje na Boga i zajedništvo s crkvom.

Jovan poziva ljude u crkvi da razmišljaju o Božjoj pravednosti (svjetlo) i njihovoj grešnosti (tama). Ivan poziva duhovnu djecu pod njegovom brigom da prepoznaju grijeh koji je svojstven ljudskom biću. “Ako kažemo da nemamo grijeha, varamo se, i istine nema u nama” (1. Jovanova 1:8). Božja istina otkriva naš grijeh.

Kada naučim napamet Božju riječ, skrivam Božju istinu u svom srcu i dajem municiju Božjeg Duha da vodim rat protiv iskušenja svog srca. Kada me moje srce počne zavaravati, žudeći za stvarima ovoga svijeta, Božja riječ počinje djelovati podsjećajući me na Božja mjerila i podsjećajući me da imam zastupnika u Duhu Božjem, koji radi u moje ime, pomaže mi da se oduprem iskušenju . Sarađujem s Duhom Božjim kada slušam Božju riječ, podređujem se vođenju Duha i odupirem se svojim grešnim željama. Borim se protiv Božjeg Duha kada se prepuštam željama svoga tijela.

Jakov opisuje iskušenje na ovaj način: „Neka niko ne kaže kad je kušan: „Iskušan sam od Boga“, jer Bog ne može biti iskušavan zlom, a on sam nikoga ne iskušava. Ali svaka osoba je u iskušenju kada je namamljena i namamljenapo sopstvenoj želji. Tada želja kada je zatrudnjela rađa grijeh, a grijeh kada je potpuno narastao donosi smrt” (Jakov 1:13-15).

Kada se prepustimo želji, griješimo protiv Boga. Hodamo u mraku. U takvom stanju Bog nas poziva na ispovijed, dočekujući nas svojom milošću.

Ima nade u našoj ispovijesti. Kada priznamo svoje grijehe, prekidamo našu odanost svijetu i njegovim narušenim standardima. Usklađujemo se sa Hristom. Mi “hodimo u svjetlosti kao što je On u svjetlu.” Ivan poziva crkvu da prizna svoje grijehe, znajući da je oprost dostupan kroz Isusovu žrtvu pomirenja. Isus nas podsjeća da Sotona namjerava naše uništenje, ali Isus namjerava naš život. “Lopov dolazi samo da ukrade, ubije i uništi. Dođoh da imaju život i da ga imaju u izobilju” (Jovan 10:10).

Nema svrhe pokušavati sakriti svoj grijeh prikrivanjem vlastitih grešaka. “Ko skriva grijeh svoj neće uspjeti” (Priče Salamunove 28:13). “Pokrivanje” je, inače, značenje pomirenja. Isus svojom krvlju u potpunosti pokriva naše grijehe. Nikada ne možemo u potpunosti ispraviti svoje greške. Potrebna nam je Božja milost, pa nas Bog poziva na ispovijed podsjećajući nas da “ako priznamo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe naše i da nas očisti od svake nepravde” (1. Ivanova 1:9).

Bog je vjeran praštanju. On ne dijeli našu prevrtljivost. Ne moramo se pitati hoće li Bog biti milostiv prema nama