“Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam otpusti grijehe i očisti nas od svake nepravde.” (1. Ivanova 1:9)

Priznavanje naših grijeha neophodna je i pobožna praksa koja nam pomaže da preusmjerimo svoj život prema Bogu i živimo u zajedništvu s drugim vjernicima.

U 1. Ivanova 1:9, apostol Ivan poučava ranu crkvu o važnosti ispovijedi. Upućuje svoje pismo ljudima koji tvrde da imaju zajedništvo s Bogom, ali žive u grijehu: "Ako tvrdimo da imamo zajedništvo s njim, a ipak hodamo u tami, lažemo i ne živimo prema istini" (1. Ivanova 1 :6). Kroz svoje pisanje apostol Ivan poziva crkvu da hoda u svjetlu, kao što je Bog u svjetlu, usklađujući vjeru i praksu kroz ispovijed i pokajanje.

Ivan piše 1. Ivanovu poslanicu kako bi pomogao novim vjernicima da iskuse duhovno zajedništvo koje dolazi kada su nečija vjera i djela u skladu s Božjom voljom. Slično poslanici apostola Pavla Korinćanima, Ivan poučava nove vjernike kako se pokajati kada se grijeh uvuče u crkvu, usmjeravajući ljude natrag na vjeru u Isusa, Sina Božjeg, koji nas čisti od svakog grijeha. „Ali ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha“ (1. Ivanova 1,7).

Ivan svoje učenje o ispovijedi temelji na Božjem karakterukada Mu dolazimo na ispovijed. Nema potrebe očajavati zbog naše zloće ili se pitati hoćemo li biti slomljeni kaznom zbog našeg popuštanja. Bog je "vjeran i pravedan da nam oprosti naše grijehe."

Pravedna kazna za naše grijehe već je primljena u Isusu. Njegova krv će nas okajati. Ne postoji ništa što možemo učiniti da zadovoljimo Božju pravdu za naš grijeh, ali Isus može i jest, jednom zauvijek na križu. Isus je primio dužnu kaznu za našu nepravednost, stoga odletimo na ispovijed znajući da je naš zahtjev za odrješenjem već ispunjen u Isusu.

Bog je vjeran i pravedan da oprašta. Neće zahtijevati pokoru. Naša je pokora ispunjena u Kristu. On neće zahtijevati drugi život za grijeh, Isus je naše janje, naša žrtva, naše pomirenje. Božja je pravda zadovoljena i oprošteno nam je, stoga ispovjedimo svoje grijehe Bogu, primimo njegov mir i odrješenje. Neka vaše srce bude rasterećeno, jer Bog je vjeran da oprašta.

Kad Bogu priznamo svoje grijehe, on nas čisti od svake nepravednosti kroz Jagnjetovu krv. Bog nas podsjeća da nam je pripisana Kristova pravednost. Ispovijed je vrijeme da se prisjetimo da stojimo pred Bogom u milosti Isusa Krista. Iako smo ga u našoj slabosti zaboravili, On nas nije zaboravio niti napustio. Možemo vjerovati da će održati svoje obećanje da će nas očistiti od sveganepravednost.

Opisujući Boga kao svjetlo, Ivan ističe Božje savršenstvo, Božju istinu i Božju moć da rastjera duhovnu tamu. Svjetlost i tama ne mogu zauzimati isti prostor. Kad se svjetlo pojavi, tama nestaje.

Isus je svjetlo Božje koje je ušlo u duhovnu tamu svijeta da otkrije čovjekov grijeh, „Svjetlost je došla na svijet i ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo; jer su im djela bila zla” (Ivan 3:19). Zbog svog grijeha ljudi su odbacili Isusa kao svog spasitelja. Voljeli su tamu svoga grijeha više nego svjetlo Božjeg spasenja. Voljeti Isusa znači mrziti grijeh.

Bog je istinit. Njegov je put pouzdan. Njegova su obećanja sigurna. Njegovoj se riječi može vjerovati. Isus je došao otkriti Božju istinu kako bi raspršio prijevaru grijeha. “A znamo da je Sin Božji došao i dao nam razum da upoznamo onoga koji je istinit” (1. Ivanova 5:20).

Svjetlo Božje obasjava tamu ljudsko srce, otkrivajući njegov grijeh i pokvarenost. “Srce je prije svega prijevarno i očajnički bolesno; tko to može razumjeti?" (Jeremija 17:9).

Kao svjetlo svijeta, Isus osvjetljava naše razumijevanje dobra i zla,otkrivajući Božji standard za ljudsko ponašanje. Isus se moli da njegovi sljedbenici budu posvećeni, ili odvojeni od svijeta za službu Bogu, primanjem istine Božje riječi: “Posveti ih u istini; Tvoja je riječ istina” (Ivan 17:17).

Život koji je ispravno usmjeren prema Bogu odražavat će istinu Božje riječi ispunjavajući Božji plan ljubavi prema Bogu i drugima. “Ako budete držali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi, kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga i ostajem u njegovoj ljubavi” (Ivan 15,10). “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas” (Ivan 15:12).

Ostajemo u Božjoj ljubavi kada napustimo putove svijeta da slijedimo Božje zapovijedi, kada pokajte se od života usmjerenog prema sebi koji teži grešnim užicima u život usmjeren prema Bogu koji uživa u štovanju Njega.

Biblija nas uči da je nemoguće sami proizvesti takvu promjenu. Naše srce je tako očajnički zločesto da nam je potrebna transplantacija srca (Ezekiel 36:26). Toliko smo potpuno obuzeti grijehom da smo iznutra duhovno mrtvi (Efežanima 2:1).

Potrebno nam je novo srce koje je gipko i podatno prema Božjem vodstvu. Potreban nam je novi život koji vodi i usmjerava Duh Božji. I trebamo posrednika da obnovimo naš odnos s Bogom.

Srećom, Bog nam osigurava ono što mi sami ne možemo osigurati (Ivan 6:44; Efežanima 3:2). Isusje naš posrednik. Isus kaže apostolu Tomi da je on put do Oca: „Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni” (Ivan 14:6).

Kada vjerujemo u Isusa dobivamo vječni život, “Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Ivan 3:16).

Bog nam daje novi život po Duhu Svetom, “Zaista, zaista, kažem vam, osim ako netko je rođen od vode i Duha, ne može ući u Kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je, a što je od Duha rođeno, duh je” (Ivan 3,5-6). Duh Sveti služi kao naš vodič, usmjerava nas u Božju istinu, pomaže nam da živimo u skladu s Božjom voljom dok se učimo podložiti Njegovom vodstvu, “Kad dođe Duh istine, uputit će vas u svu istinu” (Ivan 16 :13).

Ivan piše svoje evanđelje kako bi potaknuo ljude da stave svoju vjeru u Isusa i da prime vječni život, “Ali ovo je napisano da vjerujete da je Isus Krist, Sina Božjega, i da vjerujući imate život u imenu njegovu” (Ivan 20,31).

U svojim poslanicama Ivan poziva Crkvu na obraćenje, da se obrati od grijeha i tame, da napusti željama svijeta, napustiti grešne želje tijela i živjeti u skladu s Božjom voljom. Ivan opetovano podsjeća crkvunapustiti svijet i živjeti u skladu s Božjom voljom.

“Ne ljubite svijeta ni onoga što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, ljubavi Očeve nema u njemu. Jer sve što je u svijetu – želje tijela i želje očiju i oholost posjeda – nije od Oca, nego je od svijeta. I svijet prolazi sa željama njegovim, ali tko god vrši volju Božju, ostaje zauvijek” (1. Ivanova 2:15-17).

Ivan se opet okreće jeziku svjetla i tame kako bi nazvao Crkva da se okrene od mržnje koju propagira svijet, prema Božjoj ljubavi koja promiče međusobnu ljubav. “Tko govori da je u svjetlu, a mrzi brata svoga, još je u tami. Tko ljubi brata svoga, u svjetlu ostaje i u njemu nema sablazni. A tko mrzi brata svoga, u tami je i po tami hodi i ne zna kamo ide jer mu je tama zaslijepila oči” (1. Iv 2,9-11).

Kroz povijest , crkva je napustila svoju ljubav prema Bogu i pristala na iskušenja svijeta. Ispovijed je sredstvo borbe protiv te grešne sklonosti u nama samima. Oni koji žive prema Božjim mjerilima žive u svjetlu kao što je Bog u svjetlu. Oni koji žive prema svjetovnim standardima sudjeluju u tami svijeta. Ivan poziva Crkvu da ostane vjerna svom pozivu, da slavi Bogasa svojim životima i napustiti etos svijeta.

Kada primijetimo da naši životi ne odražavaju Božju ljubav, trebali bismo se okrenuti ispovijedi i pokajanju. Moleći Duha Božjega da se bori u našu korist, da nam pomogne oduprijeti se iskušenju grijeha i da nam oprosti kada se prepustimo željama našeg tijela.

Kad Božji narod živi u skladu sa svjetovnim standardima - traženje osobnog zadovoljstva kroz potragu za seksualnom željom, ili živimo u stanju trajnog nezadovoljstva jer smo nezadovoljni svojim poslom, našom obitelji, našom crkvom ili našim materijalnim imetkom, ili kada pokušavamo pronaći osobnu sigurnost kroz gomilanje bogatstva umjesto samo u Kristu - mi živimo prema svjetovnim standardima. Živimo u tami i trebamo da Bog obasja svoje svjetlo na stanje našeg srca otkrivajući dubinu našeg grijeha, kako bismo se mogli sjetiti daha Božje otkupiteljske milosti i ponovno napustiti zamke svijeta.

Priznanje grijeha nije pojedinačni čin u kršćanskom životu. Istina je da do spasonosne vjere dolazimo slušajući Božju riječ (Rimljanima 10,17), pri čemu dobivamo duhovno prosvjetljenje Božjeg standarda za naše živote i uvjerenje da ga nismo ispunili (Rimljanima 3,23). Kroz uvjerenje o našem grijehu, Duh Sveti nas vodi da se pokajemo i primimo milost koju nam Bog stavlja na raspolaganje krozpomirenje Isusa Krista (Efežanima 2,4-9). Ovo je Božja spasonosna milost, kojom ispovijedamo svoje grijehe Bogu, a Isus nam pripisuje svoju pravednost (Rimljanima 4,22).

Također je istina da redovitim ispovijedanjem svojih grijeha Bogu rastemo u posvećivanju milost. Rastemo u razumijevanju dubine grijeha i daha Isusova pomirenja. Raste naše cijenjenje Božje slave i njegovih mjerila. Rastemo u ovisnosti o Božjoj milosti i životu Njegovog Duha u nama. Redovitim ispovijedanjem svojih grijeha Bogu, sjećamo se da krv koju je Krist prolio za nas pokriva mnoštvo grijeha - prošlih, sadašnjih i budućih.

Redovita ispovijed nije odbacivanje Isusova djela na križu, već to je dokaz naše vjere u Božju posvećujuću milost.

Redovitim ispovijedanjem svojih grijeha Bogu, sjećamo se milosti koju smo primili kroz Isusovo pomirenje. U svojim srcima čuvamo istinu Božjeg obećanja o Isusu, našem Mesiji, “On je, doista, uzeo naše boli i ponio naše boli; a ipak smo ga smatrali pogođenim, udarenim od Boga i potištenim. Ali on je proboden za naše prijestupe; bio je slomljen zbog naših bezakonja; na njemu je bila kazna koja nam je donijela mir i njegovim ranama smo iscijeljeni. I mi smo kao ovce zalutali; obratili smo se svatko na svoj put; i Gospod je na njega svalio bezakonje svih nas” (Izaija53:4-6).

Moramo steći naviku ispovijedanja i pokajanja, ne kao preduvjeta za pravednost, već kao sredstva za sprječavanje duhovne tame, preorijentiranja prema Bogu i zajedništvu s crkvom.

Ivan poziva ljude u crkvi da razmišljaju o Božjoj pravednosti (svjetlo) i njihovoj grešnosti (tama). Ivan poziva duhovnu djecu pod svojom skrbi da prepoznaju grijeh svojstven čovjeku. “Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama” (1. Ivanova 1,8). Božja istina otkriva naš grijeh.

Kad pamtim Božju riječ, skrivam Božju istinu u svom srcu i pružam streljivo Božjeg Duha kojim mogu voditi rat protiv iskušenja svog srca. Kad me srce počne varati, žudeći za stvarima ovoga svijeta, Božja riječ kreće u djelo podsjećajući me na Božja mjerila i podsjećajući me da imam zagovornika u Duhu Božjem, koji radi u moje ime, pomaže mi da se oduprem iskušenjima . Surađujem s Božjim Duhom kada slušam Božju riječ, podlažem se vodstvu Duha i odupirem se svojim grešnim željama. Borim se protiv Božjeg Duha kada se prepuštam željama svoga tijela.

Jakov opisuje iskušenje na ovaj način: “Neka nitko kad je u kušnji ne kaže: “Bog me iskušava,” jer Bog ne može biti iskušavan zlom, a sam ne iskušava nikoga. Ali svatko je u iskušenju kad je namamljen i namamljenvlastitom željom. Tada žudnja kad se začne rađa grijeh, a grijeh kad naraste rađa smrt” (Jakovljeva 1:13-15).

Kada se predamo žudnji, griješimo protiv Boga. Hodamo u tami. U takvom stanju Bog nas poziva na ispovijed primajući nas svojom milošću.

Ima nade u našem priznanju. Kada priznamo svoje grijehe, prekidamo svoju odanost svijetu i njegovim porušenim standardima. Usklađujemo se s Kristom. Mi "hodimo u svjetlu kao što je On u svjetlu." Ivan poziva crkvu da prizna svoje grijehe, znajući da je oprost dostupan kroz Isusovu žrtvu pomirnicu. Isus nas podsjeća da Sotona namjerava naše uništenje, ali Isus namjerava naš život. “Lopov dolazi samo da ukrade, ubije i uništi. Ja sam došao da imaju život i da ga imaju u izobilju” (Ivan 10:10).

Nema smisla pokušavati sakriti svoj grijeh pokrivajući vlastite pogreške. “Tko krije svoj grijeh, neće uspjeti” (Izreke 28:13). Usput, "pokrivanje" je značenje pomirenja. Isus u potpunosti pokriva naše grijehe svojom krvlju. Nikada ne možemo u potpunosti ispraviti svoje pogreške. Potrebna nam je Božja milost, stoga nas Bog poziva na ispovijed podsjećajući nas da “Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde” (1. Ivanova 1,9).

Bog je vjeran da oprašta. On ne dijeli našu nestalnost. Ne moramo se pitati hoće li Bog biti milostiv prema nama